Čaroban otok bez cesta, bez telefonskog signala, struje - i gotovo bez turista

Nalazi se zapadno od Rima, dovoljno blizu za jednodnevni izlet, ali dovoljno daleko da se promet, gužve i stalno kretanje talijanske prijestolnice čine kao da su na nekom drugom planetu. Dok rimski forumi, fontane i trgovi privlače milijune posjetitelja, Palmarola uglavnom nije uočena u itinerarima. Mnogi turisti nikad nisu ni čuli za nju, a ni mnogi Rimljani nikad ne idu na taj otok, piše N1 BiH.

Ono što privlači prolaznike nije infrastruktura ili praktičnost, već njihova odsutnost. Palmarola se strmo uzdiže iz vode u vulkanskim liticama, prošarana morskim špiljama i uskim uvalama. Postoji samo jedna plaža, mreža pješačkih staza koje vode u unutrašnjost i malo znakova modernog razvoja.

Dolazak na otok iz Rima uključuje vlak do luke Anzio, trajekt do Ponze, a zatim pregovore s ribarom ili vlasnikom privatnog broda za povratno putovanje. Bez stalnih stanovnika, Palmarola je destinacija koju više oblikuju vrijeme, geologija i godišnja doba nego turizam.

Na otoku je samo jedan restoran, O'Francese, koji poslužuje svježu ribu i iznajmljuje ograničen broj osnovnih soba uklesanih u stare ribarske špilje uz litice. Gosti rezerviraju mjesecima unaprijed i borave na bazi punog pansiona, s cijenama noćenja koje počinju od 150 eura ili 175 dolara.

Maria Andreini, 44-godišnja IT radnica iz Trevisa u sjevernoj Italiji koja radi na daljinu, posjećuje Palmarolu svakog ljeta sa svojim suprugom Mariom, bankovnim menadžerom, i njihovim 15-godišnjim sinom Patriziom.

"Toliko toga ima za raditi, a tako malo za raditi. Dane provodimo roneći i sunčajući se na plaži restorana, napravljenoj od ružičastih koraljnih oblutaka. Noću ležimo na plaži i promatramo zvijezde, šetamo s bakljama. U zoru nas vlasnici bude kako bi nas veli na planinarenje do najvišeg vrha otoka kako bismo gledali izlazak sunca. Zapanjujuće je", rekla je.

Drevne ruševine

Pješačke staze vode od plaže u unutrašnjost, penjući se do ruševina srednjovjekovnog samostana i ostataka pretpovijesnog naselja.

"Za večeru jedemo svježu ribu iz mreže. Cijeli tjedan osjećamo se kao da imamo neko iskonsko iskustvo brodoloma, pomalo poput Kremenkovih na odmoru", kaže Andreini, koji posjetiteljima savjetuje da ponesu planinarske cipele uz odjeću za plažu.

Kaže da je mnogo putovala, uključujući i Maldive, ali misli da je Palmarola nenadmašna. Njeni krajolici su „očaravajući“, dodaje, „i nalazi se u mom dvorištu - Italiji. Teško je povjerovati da se možemo pohvaliti tako fantastičnim mjestom“.

Iza glavne plaže, obalu otoka najbolje je istražiti brodom. Litice tvore morske litice, tunele i špilje, a okolne vode privlače ronioce, kanuiste i ronioce s bocama. Jedine životinje koje će posjetitelji vjerojatno susresti na kopnu su divlje koze, koje se skrivaju među niskim palmama koje su otoku dale ime.

"To je putovanje natrag u prapovijesna vremena kada su se pećinski ljudi okupljali ovdje u potrazi za dragocjenim crnim opsidijanom, koji je još uvijek vidljiv u crnim prugama litice, a koristio se za izradu oružja i alata", rekao je lokalni povjesničar Silverio Capone za CNN. "Vrlo se malo toga promijenilo u krajoliku od tada".

Capone živi na Ponzi, najbližem otoku i polazištu za Palmarolu, koju redovito posjećuje, ponekad odvozeći svog tinejdžerskog sina na vikend kampiranje u divljini s prijateljima. Kaže da je otok dugo bio nenaseljen.

"Palmarola je oduvijek bila pust otok, to ga čini posebnim. Stari Rimljani koristili su ga kao pomorsku stratešku osmatračnicu u Tirenskom moru za svoju carsku flotu, ali ga nikada nisu kolonizirali", rekao je.

Sveti ritual

Vlasništvo nad otokom datira iz 18. stoljeća, kada su napuljske obitelji poslane u kolonizaciju Ponze mogle podijeliti Palmarolu među sobom. Danas je u privatnom vlasništvu, podijeljen na brojne parcele koje drže obitelji koje još uvijek žive na Ponzi.

Na liticama su male špilje pretvorene u jednostavne privatne stanove, neke obojane u bijelo i plavo. Ribari su ih povijesno koristili kao skloništa tijekom oluja, a mnogi vlasnici ih još uvijek drže napunjenima u slučaju da vrijeme spriječi povratak na Ponzu.

Mala bijela kapela posvećena svetom Silveriju stoji na vrhu morskog dimnjaka. Silverius, papa iz šestog stoljeća, bio je prognan u Palmarolu i vjeruje se da je tamo umro.

Svakog lipnja ribari plove iz Ponze u Palmarolu za blagdan San Silverio, noseći cvijeće u kapelu i paradirajući drvenim kipom sveca brodom. Sudionici se naizmjence penju strmim kamenim stepenicama do najviše niše, gdje se nalazi glavni oltar, kako bi se molili i meditirali.

"To je sveti ritual. Molimo mu se svaki dan. Mnogi muškarci iz Ponze, poput mene, dobili su ime po svecu, koji je naš zaštitnik. Vjerujemo da njegov duh još uvijek živi u vodama Palmarole", kaže Capone.

Lokalne legende govore o mornarima uhvaćenim u olujama koji su se molili svetom Silveriju i bili spašeni.

"Ukazanje sveca, koji se dizao iz vode, spasilo ih je i sigurno ih vratilo u Palmarolu, gdje su tjednima preživljavali u špiljskim skloništima", zaključio je Capone.